Cjelodnevna ekskurzija Međunarodnog znanstvenog-stručnog skupa Čovjek i krš

izlet20111Po lijepom, sunčanom i burovitom danu, kakav se samo može poželjeti, krenuo je autobus gotovo posve pun sudionika ekskurzije iz Bijakovića, preko Ljubuškoga, rubom Imotsko-bekijskog polja u Posuško polje.

Kad se cesta izdigla iznad Imotskog, sudionici su zamolili za jedan foto-stop, što je bilo prvo zaustavljanje. Drugo je bilo kod mosta na Ričini u Posuškom polju i nekropole stećaka Čitluk.

Zatim je ekskurzija prošla pored kamenoloma uz cestu prema Tomislavgradu, pa pored rudnika boksita Studena vrila, te ušla u Duvanjsko polje. Prvo mjesto posjete bio je Veliki ponor Kovači, jer je vozač autobusa projurio kroz Bukovicu bez zaustavljanja. Tu su se pridružili domaći aktivisti Miro Šumanović i Mirko Šarac, te bili ekskurziji na usluzi. Ekskurzija se vratila na pećinu Bukovicu koja je i danas mjesto vjerskog obreda i opet nastavila u pravcu sjeverozapada, do gradine u Stipanićima. Zatim se zaustavila na Privali, prijevoju između Livanjskog i Duvanjskog polja, gdje je drmala orkanska bura. Ručak, lunch-pocketi podijeljeni su i potrošeni na Vrilu, do kojeg su sudionici pješačili oko 10 minuta, od Prisoja, što je bilo dalje od planiranog

Potom je obiđen krug oko Buškog jezera. Na njegovoj sz strani ima vidikovac na kojem je ekskurzija stala i slikavala jezero. Nastavili su za Livno, obišli izvor Bistrice Duman i na središnjem trgu popili kavu. Pred zalazak sunca nastavljen je put preko Šuice i niz sz stranu Duvanjskog polja. Na Mandinu gradinu, koja je bilo zadnje mjesto zaustavljanja, stiglo se u mrak, samo je se još žarko crvenilo nebo iznad Grabovice.

Sudionicima je podijeljen opsežan i kvalitetan program s natuknicama važnijih mjesta posjeta, prilagođenom kartom polja sa ucrtanom stazom i odabranim izvornim radovima povijesnog značaja, a kod vodiča je bilo slike ali ne i tona.

Posuško polje

POSUŠKO POLJE, (15,2 km2, 580-615 m) ima prelazne osobine između agrarnog kraja Bekije i dalmatinske Zagore prema tzv. Gornjačkom kraju, gdje će prevladati stočarstvo. Polje je velikim dijelom ispunjeno neogenim sedimentima, ali diferencirana erozija nije uspjela izvršiti jači rad. Naslage vapnenog laporca "miljevine" gotovo su horizontalne; izgleda da nisu veće debljine, jer bi inače, i pored relativne popustljivosti, uvjetovale vrela na rubu polja. U okolici nema većih planina s kojih bi se slijevale povremene bujice. Ričina i Studeni Potok protiču kao alogeni tokovi iz neogenih naslaga na sjeveru i njihova erozija je snizila samo zapadni dio polja.

Zbog neplodnosti neogenih naslaga (kao i u Kočerinskom polju i Trnu) Posuško polje, osobito istočni dio, ima malu agrarnu vrijednost (slaba polja kukuruza i oskudni pašnjaci), a naselja na rubu su mala i rijetka. Stočari vrše redovita kretanja između polja (zimi) i visokih planina na SI (Ljubuša, Vran, Čvrsnica). Prevladava stoka sitnog zuba (ovca), ali je zabranom koze stočarstvo pretrpilo težak udarac i umanjeni su ekonomski prihodi kraja.

Posušje je do Drugog svjetskog rata bilo neznatno cestovno raskršće i sekundarno središte neprirodno razvučenog Ljubuškog kotara koji se protezao od donje Neretve do planine Čvrsnice, posljedica historijski uvjetovane dalmatinsko-hercegovačke, odnosno venecijansko-turske granice. Administrativnom reformom poslije Drugog svjetskog rata postalo je Posušje centar novoosnovanog kotara, što je uvjetovalo gradnju upravnih, školskih i stambenih zgrada. Malo gravitaciono područje, siromaštvo okolice, teško snabdijevanje vodom i blizina Imotskog (9 km) predstavljaju poteškoće za veći razvoj Posušja (Roglić, 1954).

Posušje je grad i općina u Zapadnohercegovačkoj županiji u Bosni i Hercegovini, koja zauzima površinu od 461 km². Prema zadnjem popisu stanovništva iz 1991. ima 17.134 stanovnika.

RIČINA, rijeka koja teče kroz Posuško polje. Nastaje spajanjem Ružičkog potoka i Drina-potoka u Tribistovu, te osim kroz Posuško, teče i kroz Virsko polje, prema Imotsko-bekijskom polju, gdje se ulijeva u Suvaju.

RIČINA, nekropola stećaka, Čitluk kod Posušja. Prethistorijski tumulus, srednjovjekovna crkva i nekropola. Na prethistorijskom humku i u njegovoj blizini smješteno l0 stećaka u obliku ploča, sanduka i sarkofaga, orijentiranih Z-I; ures: simbolični znaci i plastične vrpce. Između stećaka vide se zidovi građevine, vjerojatno crkve. U profilu puta vidljivi ostatci grobova ograđenih pločama, složenima na dvije vode, s poremećenim kosturom. Brončano doba i kasni srednji vijek (Petrićušić, 1998).

Duvanjsko polje

DUVANJSKO POLJE, krško polje u zapadnoj BiH, smješteno među planinama na istoku Ljubuša (1797) i Vran (1961) na jugoistoku Lika (1391) i na sjeverozapadu Tušnica (1700) te Jelovača (1572). Obuhvaća 121,6 km2 i leži na visini između 860 i 890 m. Središnji dio polja, Lanište, najniži je, prema njemu je okrenuta lokalna riječna mreža i periodično je plavljen. Glavni tok Šuica (manja je Drina koju tvore Miljacka i Studena) ponire u Veliki ponor kod Kovača. Nastanak polja vezan je za slatkovodne tercijarne naslage koje su spuštene duž tektonskih linija na uzdužnim SI i JZ stranama polja. Vrlo je izražena terasa Podine na SI na oko 922 m nv. U jezerskim naslagama utvrđene su veće količine ugljenih slojeva. Uz rub polja nižu s naselja od kojih je najveće Tomislavgrad (Duvno, Županjac). Ranije, D. p. bilo je središte stočarskog kraja, s velikim količinama sijena koje se izvozilo u doba kiridžijskog prometa. Njegovim napuštanjem u prvi plan je došla proizvodnja jarih žita, kukuruza i krumpira, a zatim i povrća. Posljednje trećine 20. stoljeća značajan udio privređivanja nastaje od privremenog rada u Zapadnoj Europi, mahom Njemačkoj i Austriji.

Politički je organizirano kao općina u Hercebosanskoj županiji/kantonu, u kojoj općini je po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo 30 tisuća stanovnika, raspoređenih u 59 naselja, od čega u Tomislavgradu 5.012 stanovnika.

Nasljena mjesta: Baljci, Blažuj, Bogdašić, Borčani, Bukova Gora, Bukovica, Cebara, Crvenice, Ćavarov Stan, Dobrići, Donji Brišnik, Eminovo Selo, Galečić, Gornja Prisika, Gornji Brišnik, Grabovica, Jošanica, Kazaginac, Kolo, Kongora, Korita, Kovači, Krnjin, Kuk, Letka, Lipa, Liskovača, Lug, Mandino Selo, Mesihovina, Mijakovo Polje, Mokronoge, Mrkodol, Omerovići, Omolje, Oplećani, Pasić, Podgaj, Prisoje, Radoši, Rašćani, Rašeljke, Raško Polje, Renići, Rošnjače, Sarajlije, Seonica, Srđani, Stipanjići, Šuica, Tomislavgrad, Vedašić, Vinica, Vojkovići, Vranjače, Vrilo, Zaljiće, Zaljut i Zidine.

Vode Duvanjskog polja

Duvanjsko polje ima sliv od 618 km2, u koji ulaze i vode južnoga i jugoistočnoga dijela Kupreškoga polja. Glavni vodotok Duvanjskoga polja je Šujica, koja kanjonom povezuje Šujičko polje s Duvanjskim u jedinstvenu vodnu cjelinu. Uz SI rub prima Drinu koju tvore Miljacka i Studena, a uz SZ rub: Vučicu, Vrbicu, Ostrožac, Jošanicu i Žbanicu.

Prosječni protjecaj Šujice na ponoru Kovači je gotovo 1 0 m3/s, i tijekom godine se dosta mijenja. Šujica pred ponorom ljeti posve presuši, a tada u ponor Kovače dotječe samo voda iz Ostrošca. Zimi je srednji dio polja, Lanište, poplavljen. Unatoč povremenu zagušivanju ponor Kovači odvodi svu vodu koja dotječe Šujicom, što znači i do 76 m3/s pa se po izdašnosti ubraja među najveće ponore Dinarskoga krša.

Bojenjem je utvrđeno da glavnina voda Šujice, koja ponire u Kovačima, izvire u Vrilu, tj. vrelu Ričine, na razini Livanjskoga polja, udaljenoj 5.200 m. Ali, na Vrilu izvire samo dio voda iz Duvanjskoga polja jer veliki dio voda u te kanale dopire sa sliva samog Duvanjskog polja. Za sušna razdoblja Šuica redovito presuši, pa vode iz Duvanjskoga polja najviše otječu prema dolini Cetine, podzemno, ispod Buškog blata, a u kišnom razdoblju te su veze onemogućene, pa vode iz Duvanjskoga polja izviru u vrelima Ričine. Bojenjem u ponoru Kovačima utvrđena je i podzemna veza sa Sinjskim i Imotskim poljem. Dva i pol puta više vode (24 m3/s) teče podzemno izravno do nižeg erozijskog bazisa, uglavnom do Sinjskoga polja (Štambuk - Giljanović 2002).

Livanjsko polje

LIVANJSKO POLJE, površinom od 404 km2, dužinom od oko 65 km i prosječnom širinom većom od 6 km, najveće je poznato krško polje. Ima uobičajeni dinarski smjer i okruženo je strmim padinama Dinare i Kamešnice, na jugozapadu, te padinama Šatora, Staretine, Golije, Kruga, Tušnice i Grabovičke planine, na sjeveroistoku. Morfološki je je dinstveno, ali je hidrološki podijeljeno u tri cjeline: Livanjsko polje u užemu smislu, Srđevićko polje i Buško Blato. U krajnjemu SZ dijelu nalazi se plitko udubljenje Ždralovac, koje se drenira potokom Ševarova Jaruga prema ponoru u selo Kazanci. Srđevićko polje je srednji suženi dio Livanjskoga polja, između ceste Prolog-Livno, koja ga odvaja od Livanjskoga polja u užem smislu, i Kraljičina Prisapa, koji na jugoistoku graniči s Buškim blatom. Površina mu je oko 52 km2. Taj dio Livanjskoga polja nije jedinstvena vodna cjelina, jer osim najvažnijega potoka Mandaka, koji odvodi a povremeno i plavi srednji i najveći dio polja, postoje i manji zasebni tokovi s odvojenim ponorima. U sjeverozapadnomu dijelu Srđevićkoga polja oblikovani su zasebni tokovi Jaruga i Opačica. Uz jugozapadni rub Srđevićkoga polja ima tragova rubne zaravni, koja je 30-40 m iznad ravni polja. Na više mjesta isprekidana je vododerinama i naplavinama s Kamešnice. Na rubovima polja postoje prostrane pleistocenske i holocenske naplavine šljunka i pijeska, nanesene s okolnih planina. Cjelina Livanjskoga polja razlikuje se visinski za desetak metara (700-710 m), pri čemu je središnji dio viši, a sjeverozapadni i jugoistočni dijelovi su niži. Buško blato je razmjerno plitko udubljenje u karbonatnim stijenama, dok se drugi dijelovi Livanjskoga polja nalaze se u mnogo dubljemu karbonatnom paleoudubljenju, koje, ispod tankoga kvartarnog pokrova, ispunjavaju klastične neogenske naslage. Debljina neogenskih naslaga prelazi 2.000 metara.

Livanjsko polje ranije je uvršteno u zaštićeno ramsarsko područje, a ove godine je postalo Područje od međunarodnog značaja za ptice, IBA (Important Bird Areas).

Najveće mjesto je Livno (nekada Hlijevno), po kojemu je polje i dobilo ime, grad i središte općine sa oko 40.000 stanovnika i županije/kantona. Livno je smješteno na sjeveroistočnom dijelu polja, pod brdom Bašajkovac. Najveća sela Livanjskog polja su: Guber, Grborezi, Podhum, Prolog, Čuklić, Zabrišće, Bila, Čelebić, Lusnić, Strupnić, Kovačić, Vrbica, Bojmunte.

BUŠKO JEZERO, umjetna akumulacija izgrađena 1967. na mjestu prirodnog B. blata u jugozapadnoj Bosni. Okruglasto je, pri srednjem vodostaju površine od 45 km2, do 60 km2 pri najvišem vodostaju (službene statistike navode 56 km2) i dubine do 17 m. Nalazi se u produžetku Livanjskog polja prema jugoistoku, na visini od oko 716 m nad morem. Depresija B. b. značajno je prirodno hidrološko središte prema kojem se iz prostranih planinskih područja površinski i podzemno usmjeravaju velike količine vode. U užem smislu to okrugla površina koju omeđuje Bilo polje (topografski više od Buškog blata), pobrđa Golinjava i Prisoja, pobrđa u podgorini Grabovačke planine i obronci Dinare. Za prirodni hidrografski režim od presudne je važnosti doticanje rijekom Ričinom i Golinjavskim potokom te doticanje iz stalnih i povremenih izvora iz prostranog slivnog područja. Kraljičin Prisap je prud sastavljen od sitnoga šljunka i pijeska, koji Buško Blato odvaja od Srđevićkoga polja. Visok je do 7 m iznad ravni susjednoga Srđevićkog polja, prema koje mu je prilično nagnut. Razlika od najvišega vrha pruda do visine susjednoga Blataje 13 m. Kraljičin Prisap pruža se samo oko 2 km od jugozapadnoga planinskoga okvira polja, u blagomu luku, čija je konkavna strana okrenuta prema Bušku Blatu. Vještačka akumulacija dio je sustava hidroelektrana na rijeci Cetini (HE Orlovac u Hrvatskoj), čiji se režim regulira preko kompenzacijskog bazena Lipa. Riblji svijet blata umjetno je promijenjen, a dodatno ga ugrožavaju velike oscilacije vode tokom ljetnih mjeseci zbog ispuštanja u hidrocentralu.

Vode Livanjskoga polja

Od ukupne površine orografskoga sliva 1.380 km2 na ravan polja otpada 404 km2 i samo polje ima nekoliko međusobno nezavisnih tokova. U SZ dijelu polja je Ševarova Jaruga, kojom se u ponor Kazance odvodi 2.76 m3/s, a ostatak do od 7.4 m3/s podzemno otječe prema Cetini. Ševarova Jaruga ljeti posve presuši, a za kišna razdoblja pri protoku od 4 m3/s zagušuje se ponor Kazanci. Tada poplavno područje Ždralovca, zajedno s vodom estavele Vrbice, prelazi u potok Govnušu, koji je jedan od izvorišnih krakova Tovarnice Jaruge. Tovarnica Jaruga odlazi u ponor Čaprazlije, koji je s oko 13 m3/s jedan od najpropusnijih ponora Livanjskoga polja. Njime se povremeno odvodnjava i dio poplavnih voda Ševarove Jaruge i Plovuče. Tovarnica Jaruga u sušno doba, presuši, a, u kišno, kada se ponor Čaprazlije zaguši, Jaruga se razlijeva po okolnomu polju i tako povezuje Ševarovu Jarugu i Plovuču.

 

Najveći dio Livanjskoga polja odvodnjava Plovuča, koja nastaje spajanjem Rike i Sturbe (Riku čine Bistrica i Žabljak). Plovuča je vodom najbogatija u Livanjskomu polju, a zajedno s izvorišnim krakovima čini jedini riječni sustav koji ne presušuje. Jako pukotinsko vrelo Bistrice kraj Livna svojstveno je veliko kolebanje protoka. Ponorska skupina Plovuče kraj sela Čaića sastoji se od četiri velika otvorena ponora i više manjih aluvijalnih: Bristova, Opakoga i Kamenitoga ponora i Velikoga ponora. Dio vode ponire i u SI rubu polja.

Potok Mandak dovodi vodu u Srđevićko polje, koje zauzima središnji dio vododržive razine Livanjskoga polja. Ondje, na JZ rubu polja, postoje brojni aluvijalni ponori, koji u sušno doba nemaju hidrološku ulogu, ali za dugotrajnih kiša postaju tijesni pa se srednji dio povremeno ujezeruje na površini od oko 9 km2.

Buško Blato je treća vododrživa razina, po kojoj otječe veliki dio voda s viših polja, Duvanjskoga i Kupreškoga, pa će zato tok Ričine, na čijemu vrelu te vode izviru imati najveće vodno značenje. Za Ričinu s prosječnim protokom od 9 m3/s, na ulazu u Buško Blato, kraj Karlova Hana, svojstveno je najveće kolebanje protoka od svih tokova u poljima JZ Bosne. Iznimno mali protoci u sušnomu razdoblju dokaz su da tada vode s Duvanjskoga polja ne izviru na susjednoj nižoj razini, tj. Bušku Blatu, nego prolaze kroz njegovu karbonatnu podlogu.

Vrelo Ričine izvire iz dva pećinska otvora koje se po sušnom razdoblje može zaći do sifonskog jezero, čija je razina oko 10 m ispod površine susjednoga polja. To znači da je vrelo Ričine uzlazno, i čini dio podzemnoga otjecanja vode s Duvanjskoga polja ispod površine Buškog Blata. Blatom otječu i vode vrela uz istočni rub polja (Agino vrelo, Kuželj, Babino vrelo i Mukišnica), ali to je mala količina.

Buško Blato se odvodnjava brojnim ponorima uz zapadni rub, a osobito kroz velike otvorene ponore: Liskovaču, Sinjski ponor i Proždrikozu. Svi otvoreni ponori Buškog Blata nastavljaju se dugim i velikim kanalima. Najveći ponor, Stara Mlinica, prohodan je oko 300 m. U prvoj polovini dno mu se postupno spušta, tako da je 310 m od otvora oko 34 m ispod ravni polja, a dalje se blago uzdiže. Ponor Liskovača prohodan je 142 m, a na oko 100 m od otvora dno je oko 25 m ispod ulaza. Podzemni kanal u produženju Sinjskoga polja ispitan je 161 m, a najniži dio njegova dna, na razmjernoj dubini od 8 m, nalazi se na 45 m od otvora. Ponorom Proždrikozom može se ići oko 130 m, a najniža točka dna, na razmjernoj dubini od 5 m, nalazi se 100 m u unutrašnjosti. Svojstveno je da kanali svih ponora veoma blago padaju prema unutrašnjosti, ali samo do određene udaljenosti od otvora, a nakon toga se postupno uzdižu. Podzemne šupljine uglavnom su razvijene prema jugu i jugoistoku, a ispresijecane su brojnim pukotinama različitih pravaca i oblika. Bojenjem je dokazano da se glavnina Buškog Blata odvodi prema vrelima na istočnomu rubu Sinjskoga polja i prema još nekim vrelima u dolini Cetine. Iz ponora Proždrikoze boja se pojavila u Vrulji na Dubcima (Štambuk - Giljanović 2002).

Fotografije sa ekskurzije možete pogledati na linku.

------------------

Izvori:

 Petrićušić, Ružica, 1998. Stećci. U: Jolić, R, i dr. (ur) 1998. Ljetopis posuški, Posušje, Matica hrvatska, 55-87.

 Posušje, kretanje podzemnih voda iz: Jolić, R, i dr. (ur) 1998. Ljetopis posuški, Posušje, Matica hrvatska, 55-87.

 Josip Roglić 1954: Polja zapadne Bosne i Hercegovine, Prilog poznavanju prirodnih osobina i ekonomskog značenja, Zbornik s Trećeg kongresa geografa Jugoslavije (1953), Sarajevo 1954.

 Štambuk - Giljanović, Nives 2002. Vode Cetine i njezina poriječja. Split : Zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske ; Zagreb: Hrvatske vode, 2002. 814 str.