Pećina Megara

Megara 18613 001Pećina Megara, poznata još i pod nazivom Kuvija, nalazi se u blizini Sarajeva u zapadnom dijelu planinskog sklopa Bjelašnice (Preslici planina, na sjeverozapadnoj padini brda Orlovca). Najlakši pristup je od Tarčina, dolinom potoka Bioča (Bjelašnica) u početku asfaltnom, a kasnije dobrom makadamskom cestom prema Mehinoj Luci i dalje, do Laništa, širokog proplanka gdje su se nekad nalazile šumarske kuće, a danas uređeno izletište sa ognjištima i nadstrešnicama. Odatle do pećine vodi šumska staza. Ulaz u pećinu nalazi se na 1.290 m apsolutne nadmorske visine. Od Laništa do pećine je oko 500 m vazdušne linije, ali za uspon treba oko pola sata hoda.

 U morfološkom pogledu pećina je vrlo jednostavnog oblika i sastoji se od jednog jedinog kanala ukupne dužine od nešto preko 220 metara. Od ulaza koji je dosta prostran pećina se pruža prema sjeveroistoku u obliku širokog i prostranog hodnika. Dužina tog dijela je oko 30 m. Odatle se prvac pružanja naglo mijenja i do kraja pećine zadržava generalni pravac prema jugoistoku. Na 60 m od ulaza hodnik se širi u prostranu dvoranu dužine oko 70, najveće širine 25 i visine preko 10 metara. To je tzv. „Fialina dvorana“. Iza ove dvorane pećina nastavlja nešto užim hodnikom u dužini od oko 30 m do završne dvorane. Dimenzije ove dvorane su, također, impresivne: dužina oko 40 , širina 27 i visina preko 13 metara.

Megara 18613 03

Pećina Megara poznata je kao jedno od najbogatijih nalazišta pećinskog medvjeda (Ursus spelaeus). Prva iskopavanja izvršio je F. Fiala (1892, 1893) iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Otkrića su imala velikog odjeka u tadašnjem naučnom svijetu u Evropi, posebno zbog nalaza najveće lubanje pećinskog medvjeda (Fiala, 1892; Ćurčić, 1940) u ovom dijelu Evrope (radi poređenja, lubanje iz Megare veće su od svih poznatih lubanja pećinskog medvjeda). Zbog toga je ovu pećinu kasnije posjetio i poznati hrvatski geolog i paleontolog Dragutin Gorjanović Kramberger (Truhelka, 1907), čuveni otkrivač krapinskog pračovjeka (neandertalca). Značaj nalaza potakao je i paleontološka iskopavanja koja je u 1970. godini izvršio M. Malez (1971) sa Instituta za geologiju kvartata JAZU (danas HAZU) iz Zagreba, ali i kasnije obrade prikupljenog materijala (Malez et al., 1979; Malez, 1980, 1990; Malez & Slišković, 1984, 1989; Malez, 1983).

Interesantno je napomenuti da upravo iz tog vremena (kraj 19. st.) potiče, odnosno da je u ovoj pećini snimljena, i prva fotografija u unutrašnjosti jedne pećine u Bosni i Hercegovini (Malez & Lenardić – Fabić, 1988). Na fotografiji se vidi i ženska osoba koja je pećinu očito posjetila kao turista.

Megara 18613 02

Gotovo cijela unutrašnjost pećine ispunjena je veoma bogatim sigastim tvorevinama: stalagmitima, stalaktitima, stubovima, razno- bojnim saljevima sa pojavom pećinskog mlijeka, bigrenim kadama od kojih neke tokom cijele godine zadržavaju vodu. Posebno je karakterističan saljev koji svojim izgledom podsjeća na neku mitsku životinju i koji bi mogao biti zaštitni znak pećine, pa čak i speleoturizma u ovom dijelu BiH. Po svom bogatstvu pećinskih ukrasa pećina Megara se ubraja među najljepše pećine u Bosni i Hercegovini. Osim toga, na tlu pećine i danas se mogu naći brojne kosti pećinskih medvjeda, a na bočnim zidovima mogu se vidjeti brojni potpisi posjetilaca koji datiraju od početka 20. stoljeća do naših dana.