Pećina Megara, poznata još i pod nazivom Kuvija, nalazi se u blizini Sarajeva u zapadnom dijelu planinskog sklopa Bjelašnice (Preslici planina, na sjeverozapadnoj padini brda Orlovca). Najlakši pristup je od Tarčina, dolinom potoka Bioča (Bjelašnica) u početku asfaltnom, a kasnije dobrom makadamskom cestom prema Mehinoj Luci i dalje, do Laništa, širokog proplanka gdje su se nekad nalazile šumarske kuće, a danas uređeno izletište sa ognjištima i nadstrešnicama. Odatle do pećine vodi šumska staza. Ulaz u pećinu nalazi se na 1.290 m apsolutne nadmorske visine. Od Laništa do pećine je oko 500 m vazdušne linije, ali za uspon treba oko pola sata hoda.
U morfološkom pogledu pećina je vrlo jednostavnog oblika i sastoji se od jednog jedinog kanala ukupne dužine od nešto preko 220 metara. Od ulaza koji je dosta prostran pećina se pruža prema sjeveroistoku u obliku širokog i prostranog hodnika. Dužina tog dijela je oko 30 m. Odatle se prvac pružanja naglo mijenja i do kraja pećine zadržava generalni pravac prema jugoistoku. Na 60 m od ulaza hodnik se širi u prostranu dvoranu dužine oko 70, najveće širine 25 i visine preko 10 metara. To je tzv. „Fialina dvorana“. Iza ove dvorane pećina nastavlja nešto užim hodnikom u dužini od oko 30 m do završne dvorane. Dimenzije ove dvorane su, također, impresivne: dužina oko 40 , širina 27 i visina preko 13 metara.
Pećina Megara poznata je kao jedno od najbogatijih nalazišta pećinskog medvjeda (Ursus spelaeus). Prva iskopavanja izvršio je F. Fiala (1892, 1893) iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Otkrića su imala velikog odjeka u tadašnjem naučnom svijetu u Evropi, posebno zbog nalaza najveće lubanje pećinskog medvjeda (Fiala, 1892; Ćurčić, 1940) u ovom dijelu Evrope (radi poređenja, lubanje iz Megare veće su od svih poznatih lubanja pećinskog medvjeda). Zbog toga je ovu pećinu kasnije posjetio i poznati hrvatski geolog i paleontolog Dragutin Gorjanović Kramberger (Truhelka, 1907), čuveni otkrivač krapinskog pračovjeka (neandertalca). Značaj nalaza potakao je i paleontološka iskopavanja koja je u 1970. godini izvršio M. Malez (1971) sa Instituta za geologiju kvartata JAZU (danas HAZU) iz Zagreba, ali i kasnije obrade prikupljenog materijala (Malez et al., 1979; Malez, 1980, 1990; Malez & Slišković, 1984, 1989; Malez, 1983).
Interesantno je napomenuti da upravo iz tog vremena (kraj 19. st.) potiče, odnosno da je u ovoj pećini snimljena, i prva fotografija u unutrašnjosti jedne pećine u Bosni i Hercegovini (Malez & Lenardić – Fabić, 1988). Na fotografiji se vidi i ženska osoba koja je pećinu očito posjetila kao turista.
Gotovo cijela unutrašnjost pećine ispunjena je veoma bogatim sigastim tvorevinama: stalagmitima, stalaktitima, stubovima, razno- bojnim saljevima sa pojavom pećinskog mlijeka, bigrenim kadama od kojih neke tokom cijele godine zadržavaju vodu. Posebno je karakterističan saljev koji svojim izgledom podsjeća na neku mitsku životinju i koji bi mogao biti zaštitni znak pećine, pa čak i speleoturizma u ovom dijelu BiH. Po svom bogatstvu pećinskih ukrasa pećina Megara se ubraja među najljepše pećine u Bosni i Hercegovini. Osim toga, na tlu pećine i danas se mogu naći brojne kosti pećinskih medvjeda, a na bočnim zidovima mogu se vidjeti brojni potpisi posjetilaca koji datiraju od početka 20. stoljeća do naših dana.